Radiestezija
Radistezija i voda
- Detalji
- Kategorija: Iz knjiga
Poglavlje je iz knjige "Radistezija I" koja je delo hrvatskog radiesteziste Smail Dubravica.
U prirodi je poznat zatvoreni ciklus vode. Voda se sa tla, iz potoka, rijeka i mora isparava. Vodena para se diže u visinu i obrazuje oblake. Iz oblaka hladenjem vodene pare nastaje kiša, pada na zemlju, procjeduje se kroz površinski vodopropusni sloj, stvara podzemna jezera, rijeke, potoke i potocice, koji se iz podzemlja po nepropusnom sloju, kroz pukotine, pore ili kroz vodopropusne slojeve probija van, te po površini stvara izvore, potocice, potoke i rijeke, koje se ulevaju u more ili oceane. Na površini pocinje ponovno isparavanje, tj. tu se taj ciklus zatvara, pocinje novi i tako to traje od postanka sveta. Znamo vrlo dobro, da kolicina vode nije svugde jednako zastupljena. Imamo krajeva sa dosta izvora, potoka i rijeka, a imamo i takvih krajeva, gde je vode vrlo malo, ili je uopce nema.. Na kontinentima su poznate mnoge pustinje, gde nema uopce vegetacije, koja za rast treba vodu. I u podrucjima gde ima vode, nekada je potrebno ici daleko, da bi se došlo do nekog izvora, potoka ili bunara. Zato nije nikakvo cudo, da su se uglavnom sva veca naselja razvila tamo gde je pitanje vodoopskrbe bilo riješeno. Nedostatak vode u mnogim podrucjima naterao je ljude da pocnu tražiti vodu što bliže svojim naseobinama, da bi riješili pitanje svoje egzistencije. To je pitanje aktuelno i danas. Kao grana geologije, razvila se hidrogeologija, koja je proucavala sve faktore u vezi s istraživanjem pojava i kretanja voda. Vrši se pracenje kretanja podzemnih voda i njihovo pojavljivanje na površini. Boja se baca u ponornice,da bi se riješilo pitanje gde ponovno ta voda izbija na površinu. Proucava se vodopropusnost stijena. Zna se tocno koje su stijene nepropusne a koje propusne. Ustanovljuje se vodopropusnost i poroznost pojedinih naslaga, te na osnovu toga vrše hidrogeološka istraživanja pojedinih regija i lokaliteta. Iz takvih istražnih dosadašnjih radova saznaje se da su lapori, škriljavci, dolomiti itd. vodonepropusne stijene, a da su vapnenci, šljunci, pijesak i dr. vodopropusni... Na osnovu sakupljenih geoloških, hidrogeoloških i geofizickih istraživanja odreduju se najpovoljnija mesta za ispitivanje bušenjem, a geomehanicki bušaci radovi potvrduju uspješnost provedenih radova. Radiestezisti, koji se bave istražnim radovima na traženju vode morali bi poznavati osnovne geološke karakteristike kraja, gde vrše istrage. Morali bi znati što ih na doticnoj lokaciji ocekuje. Da li se može ocekivati da ce locirani bunar biti u glini, pijesku, šljunku, laporu, škriljavcu ili vapnencu i kakva je vodopropusnost tih naslaga. Ako uzmemo podrucje okolice Zagreba, odmah ce nam pasti u oci tri geomorfološke jedinice: prva je nizinsko podrucje rijeke Save i njenih pritoka. Sastav toga podrucja su glinovite, pjeskovite i šljunkovite naslage. Šljunak i pijesak se danas vade na šljuncarama, koje su danas dosta udaljene od sadašnjeg korita rijeke Save. To nam jasno govori o tome da je rijeka Sava cesto mijenjala u geološkoj prošlosti svoje korito, jer je šljunak i pijesak mogla samo ona transportirati. Drugo je brežuljkasto podrucje južno od Zagrebacke gore. Proteže se od Susedgrada, preko Gornjeg Vrapca, Frateršcice, Bijenika, Šestina, Dolja, Markuševca, Trnave prema Zelini. Izgradeno je od neogenskih sedimenata, gde se uglavnom pojavljuju glinoviti i vapneni lapori, te pješcenjak i pijesak. Trece podrucje je diluvijalno podrucje zagrebacke terase, koja se pruža sjeverno od Ilice i naslanja se na laporovite neogenske naslage. Izgraduju ga uglavnom glina sa ili bez valutica kvarca, a mestimicno glinoviti lapori i pijesak u izmjeni. 30 S obzirom na ovakve litološke prilike možemo zakljuciti slijedece: U podrucju Savske nizine, koju izgraduju glina, šljunak i pijesak, radi vodopropusnih slojeva možemo ocekivati pojavu vode na velikom podrucju. Nivo vode ovisi o nivou rijeke Save, koja je glavni snabdjevac vodom naselja koja se tu nalaze. Problem je jedino dubina do vode, kao i to da smo locirali mesto kopanja na podzemnu tekucu vodu, a ne na onu, koja se ne krece, nego stoji kao u nekom bazenu. Radi toga je potrebno rašljama ili viskom odrediti te tokove. Moramo biti spremni i na pojave treseta, koji vrlo cesto dobivenu vodu, radi mirisa na trulež, cini neupotrebljivom. U drugom podrucju izgradenom od laporovitih nepropusnih naslaga, bilo bi razumljivo da se voda, koja se procjeduje, krece po ovoj podlozi na niže, dok se negde ne pojavi na površinu. Trojni vodopropusni sloj iznad lapora je tanak, pa bismo prema tome trebali da nademo vodu dosta plitko. Medutim poznato je da ove vode po laporu nisu stalne i da ovise o ucestanosti padavina, a još najviše o geomorfologiji terena. Ovo sve upucuje na to, da su laporovite podloge nepodesne za pronalaženje tekucih pitkih voda. Hidrogeologija stoji na tom stajalištu. I radiestezijski radovi na istraživanju vode u ovim stijenama zahtijevaju posebnu opreznost. Cak i u radiestezijskoj literaturi se na to upozorava (Abbe Mermet). Medutim, moje je mišljenje nešto drukcije: Radeci na odredivanju žila tekuce podzemne voda u laporu ustanovio sam, da su to tokovi koji imaju vrlo rijetko neku vecu izdašnost.. Obicno se radi o tokovima koji mogu dati 1 do 3 litre/min vode. Ta se voda ne krece kroz nepropusne naporovite slojeve, nego koristi pukotine i rasjede, koji su nastali tektonski, nakon sedimentacije lapora. Te pukotine ili rasjedi nisu široki, a u vecini slucajeva niti okomiti. Ako sad zamislimo u dubini jednu vodenu žilu, koja je debela 5-10 cm i ako se nalazi na dubini od 20-30 m, onda je i pored toga što smo tu žilu na površini locirali i oznacili kolcem, vrlo teško i nabušiti. Ako uzmemo samo da bušotina po vertikali odstupa jedan stupanj, mi na 10 metara griješimo 24 cm, odnosno na 20 m - 48 cm, što znaci da postoji mogucnost da prodemo svrdlom pored nje. Ako se još pretpostavi da je greške u postavljanju vertikalnosti 2,3 pa i više stupnjeva, onda se može razumjeti, zašto su lapori i druge nepropusne stijene (pješcenjaci, dolomiti i dr.) nepovoljni za traženje voda u njima. Medutim, ne bi se to trebalo uzeti kao pravilo, da se treba odustati od traženja vode u laporu, jer u praksi dobri radiestezisti nalaze tamo vodu. Mogu spomenuti slucaj u Tuheljskim toplicama, gde je u miocenskom laporu, na 30 metara dubine nabušena kolicina od 5 lit/min, i što je rijetkost u ovom kraju, voda je bila arteška, izlazila je pod pritiskom na površinu. U selu Radoboju radi opskrbe sela vodom pronadena je u laporu voda, koja je u mlazu izbijala iz lapora u izgradeni bunar. U podrucju zagrebacke terase, javljaju se naslage gline sa valuticama kvarca, proslojcima pijeska ili nepravilnoj izmjeni lapora i pijeska. S obzirom na ovakve hidrogeološke prilike, gde se izmjenjuju litološki clanovi, od kojih su neki vodopropusni, a neki nepropusni, uspjesi na iznalaženju žila tekucih podzemnih voda i dobijanja vode su jednostavniji. Glinoviti površinski sloj, koji je radi ucešca pijeska i zaglinjenog šljunka glavni sabirnik voda, koje kad naidu na slabo propusne ili nepropusne slojeve pocinju gravitaciono teci na niže, stvarajuci i vezanu kapilarnu vodu. U ovim naslagama su veci izgledi na nailazak na žilu podzemne vode, nego što je to u laporu. Osim toga, ako ovde bušotina i odstupa malo od vertikale ona se probija i puni vodom do visine kada se hidrostatski tlak izravna. Tko se bavio istraživanjem podzemnih voda, tko je sakupljao podatke o nivoima voda u bunaru ili bušotinama, taj zna, da nivo vode u bunaru varira. Nije svaki dan isti. Obicno nakon kiša on se diže, a u sušnom periodu pada. Znaci: on oscilira. 31 Kada prilikom lociranja bunara jedan radiestezist kaže da je dotok vode u bunar 2 litre/min, odmah se pocinje racunati: 2 lit/min = 120 lit/sat = 2.88 m3/dan. Odmah moram upozoriti da je ovakav racun samo djelomicno tocan. On je tocan samo onda, ako bismo imali takav rezervoar vode, takav bunar, koji od dna bunara do visine nivoa vode usled hidrostatskog tlaka, ima najmanje zapreminu od 2.88 m3 ili ako smo ugradili cijev ispod hidrostatskog nivoa, kroz koju ce stalno moci teci minimum 2 lit/min. Uzmimo jedan primjer: Bunarska cijev ima unutrašnji promjer D = 1,00 m. Ako je ta cijev visoka 1,00 m, onda je njena zapremina V = r2 · v V = 0,502 · 3,14 · 1.00 r = radius = 0,50 m V = 0,785 m3 = 785 lit. v = visina cijevi = 1.00 m Na isti nacin dobit cemo kolicinu vode za razne dijametre cijevi, koje se kod nas najviše upotrebljavaju. Visina svih cijevi je 1.00 m. 1. Za dijametar D = 1.00 m V = 785 litara 2. " " D = 0.80 m V = 502 " 3. " " D = 0.70 m V = 384 " 4. " " D = 0.60 m V = 283 " 5. " " D = 0.50 m V = 196 " 6. " " D = 0.40 m V = 126 " 7. " " D = 0.30 m V = 71 " Iz ove tablice se može zakljuciti slijedece: Ako je, npr., u nekom bunaru od dna bunara do visine nivoa hidrostatskog tlaka 3 m, onda ce se noci u bunaru naci vode pri ugradnji cijevi od 1.00 m promjera 2.355 lit. vode, a u cijevi od 0.30 m samo 213 lit, uz istu kolicinu dotoka. Sada je lako razumljivo zašto seljaci skoro uvek kopaju široke bunare. Tada uvek imaju dovoljnu kolicinu vode na raspolaganju, za potrebe domacinstva i stoke koju imaju. S obzirom da danas mnogi koji imaju vikendice žele imati pumpu, jer im je to najzgodnije, treba im ukazati na to, da pumpu mogu imati samo u nizinskom dijelu, u ravnici, a na brežuljkastom terenu ona ne dolazi u obzir. Može se montirati samo na bunar, koji je zacjevljen betonskim cijevima. Za vikendice ne bi se smio preporuciti bunar koji ima manji promjer od 60 cm, a seosko gazdinstvo manji od 1 m. Na istoj žili treba nastojati da dva bunara nisu preblizu.
