Radiestezija
Radiestezijski pribor za rad
- Detalji
- Kategorija: Iz knjiga
Poglavlje je iz knjige "Radistezija I" koja je delo hrvatskog radiesteziste Smail Dubravica.
Kako smo doznali iz poglavlja "Kratka istorija radiestezije" vec od najstarijih vremena, možda vec s pojavom coveka, na Zemlji, došlo je do pronalaska pribora, što je poslužio da se reše mnogi problemi života ondašnjih ljudi. Vjerojatno je neki naš pra-pra predak slucajno opazio da mu se otkinuti štap u ruci okrece u nekim prilikama. Iskustvom kroz prošlost našao je, da je to vrlo korisna stvarcica. Pomagala mu je pronaci vodu, krda životinja za lov itd. Tako je nastao prvi radiestezijski pribor za rad, a to su rašlje. Vjerovatno na slican nacin naši pra-pra preci ili pra-preci pronašli su, da se sa utegom koji visi na koncu može obaviti više, korisnih stvari. Tako se rodio i visak. Osnovni radiestezijski pribor ostao je i do današnjih dana rašlje i visak.
a) Rašlje Rašlje u obliku štapa spominju se u prošlosti cesto. setimo se Mojsijevog štapa. U primitivnim narodima (Polinezija, Afrika) i danas su u upotrebi rašlje. To je bio jedan ili dva duža štapa koja su u rukama rotirala ili se ukrštavala. Upotreba štapa, doduše malo povijenog, susretala se sve do konca 18. stoljeca. Na sl.10 vidimo rašljara Penneta, s takvim jednim štapom. Vec davno je takode opaženo, da se dva štapa prislonjena jedan uz drugi mogu dobro upotrebiti ako se na jednom kraju vežu. Tako su se rodila tzv. racvaste rašlje. Kad su se držale napete sa slobodnim krajevima u jednoj i drugoj ruci, one su se u izvjesnim prilikama bilo naglo trgnule prema gore ili dolje, ili su pocele rotirati, dajuci do znanja onome tko ih drži, da se tu nešto nalazi, uglavnom ono što traži. U prvo vreme je to bila voda, tamo gde je bila potrebna. U primitivnih naroda, gde te potrebe nije bilo, tražilo se izgubljene stvari ili one koji su nešto ukrali. S obzirom da u prirodi postoji mnogo grana drveca, koje se racvaju, videlo se da su te grane, ako ih se odsijece, ocisti od drugih grancica i lišca u stvari isto ono što su imali kad su se dva štapa vezala na jednom kraju. Tako su stvorene vec pre nekoliko stoljeca drvene rašlje, koje su se zadržale sve. do današnjih dana. Na terenu sam sreo nekoliko seoskih rašljara, koji i danas upotrebljavaju drvene rašlje. Opazilo se vremenom, da i drvene rašlje mogu imati bolja, ili slabija svojstva. I danas, ako pitate seoske rašljare kakvo drvo upotrebljavaju za izradu rašalja, reci ce vam: vrbu ili lesku i da moraju biti "tek odrezane". Ako malo razmislimo, to zapravo znaci da trebaju biti vlažne, bolje prohodne za primanje radijacija. U jednom pisanom dokumentu iz 1675. godine, u vezi sa istražnim radovima u Gambiji, izvještava jedan rašljar: "Veljace 24. pokušao sam 21 upotrebiti rašlje na golim i stjenovitim planinama, ali nisam našao metale, jer su se rašlje odrezane u Engleskoj sasušile i donesene preko mora otkazale svoju poslušnost. Možda su i bile lošeg kvaliteta." Na sl. 11 vidimo rašljara Charlesa Adamsa pri radu sa drvenim rašljama (sredina 19. stoljeca). Drvene su se rašlje dugo upotrebljavale. Kako su one izgledale i kako se sa njima radilo pokazuje nam slika br. 12, gde su prikazani istražni radovi na metale u 17. stoljecu. To je odsecena racvasta grana, s dosta dugim ceonim nastavkom a krakovi su se držali tzv. donjim rukohvatom, tj. dlanovi šaka su okrenuti prema gore. Rašlje nisu tokom prošlih stoljeca zadržale uvek ni svoj oblik, ni vrst materijala od kojeg su nacinjene. Pocinju se upotrebljavati umesto drveta metali, pa tako dobijamo metalne rašlje. Rašlje menjaju i svoj klasican oblik pa se iskušavaju i škare i klešta i mnoge druge stvari. Na slici br. 13 iz 1700. godine vidi se rašljar s bogatim asortimanom rašalja koje su se u ono vreme upotrebljavale. Nacin držanja rašalja nije bio unificiran. Rašljari su izabirali nacin držanja, koji im se pokazao najbolji pri radu. Iz datih slika vidi se da je onda bio najomiljeniji zahvat sa dlanovima prema gore. Charles Adams ih je držao drukcije. Bleton je upotrebljavao štap pritiskujuci ga kažiprstima na krajevima, Pennet drži štap naslonjen izmedu palceva i kažiprsta. 22 Slike br. 14, 15 i 16 prikazuju nekoliko donjih rukohvata (sa dlanovima prema gore). Pronalaskom metalnih rašalja, koje su imale razlicite, i oblike i materijale, menja se i nacin držanja rašalja. Dolazi do gornjeg rukohvata, gde su dlanovi okrenuti prema dolje, ili držanja samo sa prstima, kako je to pokazano na rašljama izradenim od pera (federa) jednog zidnog sata (sl. 17). U novije vreme upotrebljavaju se rašlje izradene od celicne žice Ø 0,5 - 1,5 mm, savijene u petlju. Za izradu mogu se upotrebiti i savijene u petlju klavirske žice, i to nekoliko žica jedna do druge, kako je to prikazano na naslovnoj strani knjige Jurdana. Što se sve upotrebljavalo za izradu rašalja, može poslužiti primjer iz literature, gde piše da su to bile cak i tvrdo sušene kobasice (Knackwurst), pa i celicne spiralne žice savijene u luk. U najnovije vreme u prodavaonicama radiestezijskog pribora u inozemstvu mogu se kupiti rašlje izradene i patentirane, raznih izvedbi. Obicno su to oblici koji imitiraju iskonski oblik rašljaste grane, s nekim dodacima. Tako npr. imamo celicnu žicu, oblika V spojenu prstenom ili zavarenu na donjem kraju, a rukohvati na jednoj i drugoj strani obloženi šupljim pomicnim valjcima, za koje se rukama prima, tako da se nema izravan dodir sa krakovima rašalja. Zatim ima rašalja, ciji su krajevi spiralno savijeni, da bi se moglo lakše držati, itd, itd. ovde bih htio spomenuti još jedan poseban tip rašalja. To su tzv. pravougle rašlje. Sastoje se iz dve ravne metalne žice Ø 3 - 5 mm, savijene na jednom kraju pod pravim kutem da bi ih se moglo držati. Imaju jedan duži i jedan kraci krak. Duži krak treba biti dugacak 30 - 40 cm, a kraci 12 cm, koji dolazi u ruke. 23 Ove rašlje reagiraju na drugi nacin nego pre opisane. Drže se ispred sebe, horizontalno, udaljene jedna od druge 20 - 25 cm, sa vrhovima napred i lagano se hoda. Kod približavanja podzemnom vodenom toku, ili objektu kojeg tražimo, pocnu se žice približavati jedna drugoj, da bi se na traženoj tocki prekrižile. Ruke pri radu ne smeju biti priljubljene jedna uz drugu, jer cemo u tom slucaju dobiti obratan efekt, tj. jedna ce žica od druge bježati na vanjsku stranu. I ovde, kao i kod racvastih rašalja postoji izvedba sa caurama na rukohvatima. b) Visak Viskom se naziva svaki uteg, koji visi na jednoj niti. Upotrebljavan je još u vreme Rimskog carstva, ali postoji vjerojatnost, da se upotrebljavao u staroj Kini i Indiji, odakle je i stigao do nas. U starim spisima se malo spominje kao instrument za istražne radove. U Evropi ga je prvi poceo proucavati prof. Gerboin, Francuz, koji ga je prezentirao pocetkom 19. stoljeca Francuskoj akademiji nauka, koja mu je odbila bilo kakvu vrednost. Tek krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca pocinje mu se davati veca pažnja, pa se vec javljaju radiestezisti, koji upotrebljavaju iskljucivo visak za istražne radove. Jedan od njih je cuveni francuski radiestezist Abbe Mermet (1866-1937). On je, izucavajuci visak i rad s njim, utemeljio glavne osobine radiestezijskih radijacija i njihovih polja djelovanja. U literaturi nailazimo da se spominju dve vrste visaka: matematicki visak (njihalo) i sidericki visak (sideros = željezo), što upucuje na izradu iz metala. Mislim da to nije bitno, jer i matematicko njihalo može biti iz metala. Matematicko njihalo se vlada po proucenim fizikalnim zakonima, njihaji zavise od težine i geografskog položaja mesta gde se njihanja dogadaju, dok sidericki visak, onaj koji upotrebljavaju radiestezisti ponaša se, ne poštujuci fizikalne zakone. On se zaustavlja, pa ponovno krene, pravi krugove, elipse, pa opet ravne crte, što ne radi matematicki visak. Da bi nam to bilo jasnije, možemo jednostavno reci: matematicki visak (njihalo) u rukama senzibilne osobe pretvara se u sidericki visak. Tko se pocne baviti radiestezijom odmah se pocne interesirati o rašljama i visku, od kakvog materijala treba da su izradeni, koliko treba da su teški i kakav je najbolji oblik. Oni još precizniji htjeli bi znati i kakva treba biti nit na kojoj visi visak, pa cak da li i boja te niti treba biti tocno odredena. Materijal od kojeg se može napraviti visak može biti neki od metala: celik, mjed, bakar. Izraduju se cak i od srebra i zlata. Visak može biti i od drveta, kamena (mramora, kvarca, žada), slonovace, jantara, stakla, pa i od bocice napunjene vodom. Postoji i metalni šuplji visak, tzv. probni visak u koji se stavlja probni uzorak necega što tražimo (voda, bakreni novcic, srebro itd). Takav je jedan i patentiran. Izraden je od posebne legure i šupalj (Mermetov visak). Patentiran je i visak prof. Heimmea, u ciju je šupljinu ugraden poseban kondenzator-dielektrik. Sl. 20. Mermetov visak Sl.21 Visak prof. Heimmea 24 Cini se da je kuglasti oblik viska, sa završnim šiljkom na dnu, radi svog aerodinamicnog oblika i otpornosti na vjetar najpogodniji. To nipošto ne znaci da drugi oblici nisu dobri. Glavni bi uslov pri izradi viska morao biti, da je vertikalna osovina tela viska, kad visi na niti osovina na kojoj su svi horizontalni presjeci krugovi.. Danas se u prodaji u trgovinama u inozemstvu nalazi vrlo velik broj visaka razlicitih izvedbi, kako u pogledu oblika tako i u vrsti materijala. Na sl. 22 dati su neki takvi oblici. Sl. 22 Težina viska se krece od 10 do 100 grama. Svatko treba izabrati težinu, koja mu najbolje odgovara, koja mu "leži". Jace senzibilni radiestezisti obicno trebaju teži visak, jer mu lakši previše "pleše". Vec smo spomenuli pre, da visak nekada "menja" svoju težinu kod radova na terenu. Nit na kojoj visi visak može biti iz jakog jednostrukog ili višestruko upredenog konca, špage, te metalnih lancica, koji nekada imaju na Vrhu kružni prsten kojeg se natakne na jedan od prstiju. Lancici moraju biti i vrlo pokretljivi, da ne smetaju pokretima viska, da ih ne koce. Najjednostavnije je uzeti deblji cvršci konac. Dužina lancica, odnosno niti, može se uzeti po volji. Uglavnom ne bi trebala biti duža od 20 cm. Neki radiestezisti polažu neku važnost i na boju viska, s obzirom da svaka boja ima svoju valnu dužinu. Vršeni su i neki pokusi o ponašanju viska prema bojama, ali ti radovi pripadaju vec u radiestezijske "specijalitete" i necemo ne ovde sa njima baviti. Ako želimo da povecamo pokrete viska, treba visak zagrejati. Primeticemo da su onda amplitude znatno vece, nego ako radimo sa hladnim viskom. Ako pocetnici teško dobijaju izražene pokrete viska, neka ga samo ugreju.
a) Rašlje Rašlje u obliku štapa spominju se u prošlosti cesto. setimo se Mojsijevog štapa. U primitivnim narodima (Polinezija, Afrika) i danas su u upotrebi rašlje. To je bio jedan ili dva duža štapa koja su u rukama rotirala ili se ukrštavala. Upotreba štapa, doduše malo povijenog, susretala se sve do konca 18. stoljeca. Na sl.10 vidimo rašljara Penneta, s takvim jednim štapom. Vec davno je takode opaženo, da se dva štapa prislonjena jedan uz drugi mogu dobro upotrebiti ako se na jednom kraju vežu. Tako su se rodila tzv. racvaste rašlje. Kad su se držale napete sa slobodnim krajevima u jednoj i drugoj ruci, one su se u izvjesnim prilikama bilo naglo trgnule prema gore ili dolje, ili su pocele rotirati, dajuci do znanja onome tko ih drži, da se tu nešto nalazi, uglavnom ono što traži. U prvo vreme je to bila voda, tamo gde je bila potrebna. U primitivnih naroda, gde te potrebe nije bilo, tražilo se izgubljene stvari ili one koji su nešto ukrali. S obzirom da u prirodi postoji mnogo grana drveca, koje se racvaju, videlo se da su te grane, ako ih se odsijece, ocisti od drugih grancica i lišca u stvari isto ono što su imali kad su se dva štapa vezala na jednom kraju. Tako su stvorene vec pre nekoliko stoljeca drvene rašlje, koje su se zadržale sve. do današnjih dana. Na terenu sam sreo nekoliko seoskih rašljara, koji i danas upotrebljavaju drvene rašlje. Opazilo se vremenom, da i drvene rašlje mogu imati bolja, ili slabija svojstva. I danas, ako pitate seoske rašljare kakvo drvo upotrebljavaju za izradu rašalja, reci ce vam: vrbu ili lesku i da moraju biti "tek odrezane". Ako malo razmislimo, to zapravo znaci da trebaju biti vlažne, bolje prohodne za primanje radijacija. U jednom pisanom dokumentu iz 1675. godine, u vezi sa istražnim radovima u Gambiji, izvještava jedan rašljar: "Veljace 24. pokušao sam 21 upotrebiti rašlje na golim i stjenovitim planinama, ali nisam našao metale, jer su se rašlje odrezane u Engleskoj sasušile i donesene preko mora otkazale svoju poslušnost. Možda su i bile lošeg kvaliteta." Na sl. 11 vidimo rašljara Charlesa Adamsa pri radu sa drvenim rašljama (sredina 19. stoljeca). Drvene su se rašlje dugo upotrebljavale. Kako su one izgledale i kako se sa njima radilo pokazuje nam slika br. 12, gde su prikazani istražni radovi na metale u 17. stoljecu. To je odsecena racvasta grana, s dosta dugim ceonim nastavkom a krakovi su se držali tzv. donjim rukohvatom, tj. dlanovi šaka su okrenuti prema gore. Rašlje nisu tokom prošlih stoljeca zadržale uvek ni svoj oblik, ni vrst materijala od kojeg su nacinjene. Pocinju se upotrebljavati umesto drveta metali, pa tako dobijamo metalne rašlje. Rašlje menjaju i svoj klasican oblik pa se iskušavaju i škare i klešta i mnoge druge stvari. Na slici br. 13 iz 1700. godine vidi se rašljar s bogatim asortimanom rašalja koje su se u ono vreme upotrebljavale. Nacin držanja rašalja nije bio unificiran. Rašljari su izabirali nacin držanja, koji im se pokazao najbolji pri radu. Iz datih slika vidi se da je onda bio najomiljeniji zahvat sa dlanovima prema gore. Charles Adams ih je držao drukcije. Bleton je upotrebljavao štap pritiskujuci ga kažiprstima na krajevima, Pennet drži štap naslonjen izmedu palceva i kažiprsta. 22 Slike br. 14, 15 i 16 prikazuju nekoliko donjih rukohvata (sa dlanovima prema gore). Pronalaskom metalnih rašalja, koje su imale razlicite, i oblike i materijale, menja se i nacin držanja rašalja. Dolazi do gornjeg rukohvata, gde su dlanovi okrenuti prema dolje, ili držanja samo sa prstima, kako je to pokazano na rašljama izradenim od pera (federa) jednog zidnog sata (sl. 17). U novije vreme upotrebljavaju se rašlje izradene od celicne žice Ø 0,5 - 1,5 mm, savijene u petlju. Za izradu mogu se upotrebiti i savijene u petlju klavirske žice, i to nekoliko žica jedna do druge, kako je to prikazano na naslovnoj strani knjige Jurdana. Što se sve upotrebljavalo za izradu rašalja, može poslužiti primjer iz literature, gde piše da su to bile cak i tvrdo sušene kobasice (Knackwurst), pa i celicne spiralne žice savijene u luk. U najnovije vreme u prodavaonicama radiestezijskog pribora u inozemstvu mogu se kupiti rašlje izradene i patentirane, raznih izvedbi. Obicno su to oblici koji imitiraju iskonski oblik rašljaste grane, s nekim dodacima. Tako npr. imamo celicnu žicu, oblika V spojenu prstenom ili zavarenu na donjem kraju, a rukohvati na jednoj i drugoj strani obloženi šupljim pomicnim valjcima, za koje se rukama prima, tako da se nema izravan dodir sa krakovima rašalja. Zatim ima rašalja, ciji su krajevi spiralno savijeni, da bi se moglo lakše držati, itd, itd. ovde bih htio spomenuti još jedan poseban tip rašalja. To su tzv. pravougle rašlje. Sastoje se iz dve ravne metalne žice Ø 3 - 5 mm, savijene na jednom kraju pod pravim kutem da bi ih se moglo držati. Imaju jedan duži i jedan kraci krak. Duži krak treba biti dugacak 30 - 40 cm, a kraci 12 cm, koji dolazi u ruke. 23 Ove rašlje reagiraju na drugi nacin nego pre opisane. Drže se ispred sebe, horizontalno, udaljene jedna od druge 20 - 25 cm, sa vrhovima napred i lagano se hoda. Kod približavanja podzemnom vodenom toku, ili objektu kojeg tražimo, pocnu se žice približavati jedna drugoj, da bi se na traženoj tocki prekrižile. Ruke pri radu ne smeju biti priljubljene jedna uz drugu, jer cemo u tom slucaju dobiti obratan efekt, tj. jedna ce žica od druge bježati na vanjsku stranu. I ovde, kao i kod racvastih rašalja postoji izvedba sa caurama na rukohvatima. b) Visak Viskom se naziva svaki uteg, koji visi na jednoj niti. Upotrebljavan je još u vreme Rimskog carstva, ali postoji vjerojatnost, da se upotrebljavao u staroj Kini i Indiji, odakle je i stigao do nas. U starim spisima se malo spominje kao instrument za istražne radove. U Evropi ga je prvi poceo proucavati prof. Gerboin, Francuz, koji ga je prezentirao pocetkom 19. stoljeca Francuskoj akademiji nauka, koja mu je odbila bilo kakvu vrednost. Tek krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca pocinje mu se davati veca pažnja, pa se vec javljaju radiestezisti, koji upotrebljavaju iskljucivo visak za istražne radove. Jedan od njih je cuveni francuski radiestezist Abbe Mermet (1866-1937). On je, izucavajuci visak i rad s njim, utemeljio glavne osobine radiestezijskih radijacija i njihovih polja djelovanja. U literaturi nailazimo da se spominju dve vrste visaka: matematicki visak (njihalo) i sidericki visak (sideros = željezo), što upucuje na izradu iz metala. Mislim da to nije bitno, jer i matematicko njihalo može biti iz metala. Matematicko njihalo se vlada po proucenim fizikalnim zakonima, njihaji zavise od težine i geografskog položaja mesta gde se njihanja dogadaju, dok sidericki visak, onaj koji upotrebljavaju radiestezisti ponaša se, ne poštujuci fizikalne zakone. On se zaustavlja, pa ponovno krene, pravi krugove, elipse, pa opet ravne crte, što ne radi matematicki visak. Da bi nam to bilo jasnije, možemo jednostavno reci: matematicki visak (njihalo) u rukama senzibilne osobe pretvara se u sidericki visak. Tko se pocne baviti radiestezijom odmah se pocne interesirati o rašljama i visku, od kakvog materijala treba da su izradeni, koliko treba da su teški i kakav je najbolji oblik. Oni još precizniji htjeli bi znati i kakva treba biti nit na kojoj visi visak, pa cak da li i boja te niti treba biti tocno odredena. Materijal od kojeg se može napraviti visak može biti neki od metala: celik, mjed, bakar. Izraduju se cak i od srebra i zlata. Visak može biti i od drveta, kamena (mramora, kvarca, žada), slonovace, jantara, stakla, pa i od bocice napunjene vodom. Postoji i metalni šuplji visak, tzv. probni visak u koji se stavlja probni uzorak necega što tražimo (voda, bakreni novcic, srebro itd). Takav je jedan i patentiran. Izraden je od posebne legure i šupalj (Mermetov visak). Patentiran je i visak prof. Heimmea, u ciju je šupljinu ugraden poseban kondenzator-dielektrik. Sl. 20. Mermetov visak Sl.21 Visak prof. Heimmea 24 Cini se da je kuglasti oblik viska, sa završnim šiljkom na dnu, radi svog aerodinamicnog oblika i otpornosti na vjetar najpogodniji. To nipošto ne znaci da drugi oblici nisu dobri. Glavni bi uslov pri izradi viska morao biti, da je vertikalna osovina tela viska, kad visi na niti osovina na kojoj su svi horizontalni presjeci krugovi.. Danas se u prodaji u trgovinama u inozemstvu nalazi vrlo velik broj visaka razlicitih izvedbi, kako u pogledu oblika tako i u vrsti materijala. Na sl. 22 dati su neki takvi oblici. Sl. 22 Težina viska se krece od 10 do 100 grama. Svatko treba izabrati težinu, koja mu najbolje odgovara, koja mu "leži". Jace senzibilni radiestezisti obicno trebaju teži visak, jer mu lakši previše "pleše". Vec smo spomenuli pre, da visak nekada "menja" svoju težinu kod radova na terenu. Nit na kojoj visi visak može biti iz jakog jednostrukog ili višestruko upredenog konca, špage, te metalnih lancica, koji nekada imaju na Vrhu kružni prsten kojeg se natakne na jedan od prstiju. Lancici moraju biti i vrlo pokretljivi, da ne smetaju pokretima viska, da ih ne koce. Najjednostavnije je uzeti deblji cvršci konac. Dužina lancica, odnosno niti, može se uzeti po volji. Uglavnom ne bi trebala biti duža od 20 cm. Neki radiestezisti polažu neku važnost i na boju viska, s obzirom da svaka boja ima svoju valnu dužinu. Vršeni su i neki pokusi o ponašanju viska prema bojama, ali ti radovi pripadaju vec u radiestezijske "specijalitete" i necemo ne ovde sa njima baviti. Ako želimo da povecamo pokrete viska, treba visak zagrejati. Primeticemo da su onda amplitude znatno vece, nego ako radimo sa hladnim viskom. Ako pocetnici teško dobijaju izražene pokrete viska, neka ga samo ugreju.
