Vitmanova i Karijeva mreža (Druga globalna mreža)
Otkriće ove mreže desilo se sasvim slučajno zahvaljujući inženjeru i radiestezistu-amateru Sigfridu Vitmanu (Siegfried Wittmann), koji je tokom pregleda terena naišao na energetski nabijeno mesto tamo gde se nije očekivao vodeni tok.
Otkriće i kontroverza oko naziva (Karijeva mreža)
Proučavajući fenomen, Vitman je ustanovio da se radi o do tada neotkrivenoj mreži zračenja. Svoje rezultate objavio je 1951. godine na skupu nemačkih radiestezista u Detmaldu, prikazavši je kao kvadratnu magnetsku mrežu dimenzija 15,9 m × 15,9 m, nazvavši je Vitmanovom mrežom. Skupu su prisustvovali i dr Ernst Hartman (Ernst Hartmann) i dr Manfred Kari (Manfred Curry), direktor Medicinsko-biološkog instituta u Riderauu.
Dr Kari je ubrzo zatražio saradnju, ali je već 1952. godine u časopisu objavio rezultate istraživanja pod sopstvenim imenom bez Vitmanovog znanja i dozvole. Zbog ovog narušavanja autorskih prava, Vitman je prekinuo saradnju i nastavio rad sa dr Glaserom, dok je mreža u javnosti ostala poznata pod nazivom Karijeva mreža (II. mreža).
Karakteristike polarne (dijagonalne) mreže
Polarna mreža je sistem kvadrata čiji su vrhovi usmereni u pravcu sever-jug i zapad-istok. Susedna polja međusobno se razlikuju po polaritetu, energijama, energetskim smerovima i dejstvu na živa bića. Na 48. magnetnoj širini stranice polja iznose oko 16 metara, dok dijagonala prelazi 22,5 metara.
Glavni elementi i tačke polja
- Glavni pol: Centralna tačka sa zbijenom energijom, čiji prečnik na 48. širini iznosi oko 2,45 m (dok su sporedni polovi prečnika oko 60 cm). Od glavnog pola šire se četiri pravca prema severoistoku, jugoistoku, severozapadu i jugozapadu.
- Granične linije: Zone širine oko 12 cm u kojima se mešaju dva polariteta.
- Ukrštanja graničnih linija: Na svakom polarnom polju postoje četiri ovakve tačke u kojima se susreću dva pozitivna (+) i dva negativna (-) pravca. One imaju snažno nabijajuće dejstvo, pa stajanje na ovakvoj tački izlaže organizam mešovitoj energiji (+, -, +-).