Radiestezija
Nauka i radiestezija
- Detalji
- Kategorija: Iz knjiga
Poglavlje je iz knjige "Radiestezija I" koja je delo radiesteziste Smaila Dubravica.
Da bi se malo upoznali sa time, kako gleda nauka na radiesteziju i zašto nauka nije priznala radiesteziju za naucnu disciplinu, svakako da ima razloga. U prethodnom poglavlju iznesena je kratka istorija radiestezije. Vidjeli smo da je 1531. sveucilišni profesor Kirchner naucno eksperimentisao da ustanovi, okrecu li se rašlje samo radi naklonosti (simpatije) prema traženom predmetu i zakljucio da rašlje ostaju mirne, ako su postavljene u ravnotežni položaj, a da se okrecu samo u rukama rašljara. To je vec tada podstaklo sumnju u to, da rašlje okrece onaj tko ih drži, da to svi mogu, bez obzira da li imaju radiestezijskih sposobnosti ili ne. Rašlje i visak ispitane svim mogucim za to prikladnim aparaturama sve do današnjih dana nisu se pomaknule sa mesta.
To je bila i prilika, da se namnožilo i mnogo ljudi bez radiestezijskih sposobnosti, ciji rezultati su cesto bili razocaravajuci, pa je nauka postala sumnjicava prema radiestezistima i radiestezijskim metodama istraživanja. Bez obzira što su u prošlosti vršena ispitivanja od strane naucnih krugova, bez obzira što su ti eksperiment sa vrhunskim radiestezistima, u vrlo velikom procentu bili uspešni i zadivljujuci (setimo se Aymora, Bletona, kasnije Mermeta i drugih) nauka nije mogla samo na osnovu statistickih podataka, a bez provjere do tada poznatim aparaturama i bez naucno postavljenih uslova priznati radiesteziju kao nauku. Sve naucne discipline podliježu toj proveri, pa se ne može uopce ozbiljno pomišljati o tome, dokle god taj uslov nije ispunjen. Uz to dolazi još i spoznaja, da se visak i rašlje ne okrecu jednako ni kod priznatih radiestezista. Osim toga mnogi radiestezisti ispadaju kao neki vidovnjaci, jer obicno nakon svog istraživanja kažu na pr.: "Na tom mjestu našao sam to i to!" To nije nikakav naucni pristup radu. Kad bi to bilo receno drugacije, na pr.: "Bilo bi dobro na tom i tom mjestu izvršiti istražne radove, da bi se ustanovilo postoji li to i to" to bi zvucalo vec drugacije, mnogo bliže nauci. Mi imamo mnogo radiestezista, koji se bave dijagnosticiranjem bolesti na nekoj osobi, pa kaže: "Vi imate obolelu slezenu", a kad ga upitate, gde se na telu slezena nalazi, on ce vam cak reci da ne zna. On ce reci i koja je to bolest, ali sebe nece nikada poistovetiti sa šarlatanom. Jedan ovakav covek može imati i vrlo visoku radiestezijsku sposobnost, ali on mnogo više šteti i struci i sebi i onome kojeg pregleda. Nemoguce je vršiti zdravstveni pregled, a da taj doticni ne poznaje anatomiju ljudskog tela, što ne znaci da on, nakon što je nauci ne bi mogao raditi, ali u okviru koji mu za to radiestezija pruža, a to je da osjecajuci manjak bio-polja, skrene pažnju onome koga se pregleda, da ode lijecniku na pregled. Medicina je danas na visokom nivou i sigurno ima bolji nacin uz pomoc mnogo dijagnostickih aparata da utvrdi pravu dijagnozu. Ja licno radiesteziju i kod drugih podrucja u kojima se primjenjuje smatram cistim istraživackim radom i nikad nisam 100 % siguran da su podaci tocni. Ima mnogo raznih pojava i u atmosferi i unutar zemlje koje vrlo cesto, a da mi to ne osjecamo uticu i te kako na rezultate. Svi mi pri našem radu moramo o tome voditi racuna i tako se ponašati. Moram ovde ipak naglasiti, da pravi radiestezisti imaju u 80-90 % rezultate koji opravdavaju ocekivanja. Obzirom na sve veci razvoj radiestezije u zadnje vreme, postoje vec u razvijenijim zemljama instituti koji je proucavaju. Da u radiesteziji veliku ulogu osim fizickog, ima psihicki faktor, ne treba mnogo naglašavati. Na žalost to je danas jedna od glavnih zamerki radiesteziji sa strane nauke. Postoji vec više teorija, koje se bave razjašnjenjem, od kojih je izgleda bliska teorija o titrajnim krugovima i rezonanciji, ali o tome ce biti više govora kasnije. Moramo biti strpljivi. U svetu se rade vec neki instrumenti, koji ce moci mjeriti snagu radiestezijskih zracenja, a to je onaj prag, kojeg je potrebno preci, da bi se smestili u krilo nauke. Neka nas tješi to, da je radiestezija u svojoj istorija imala vrlo teških i mucnih razdoblja, da su je ometali i proganjali, a ona se je ipak ne samo održala do današnjih dana 55 nego je danas jaca nego što je ikada bila. Iako se nauka i danas ustrucava, mi joj se svakim danom polako, ali sigurno približavamo. setimo se koliko je vremena bilo potrebno akupunkturi da dode u okrilje naucne medicine. Nismo daleko od toga.