Prirodni dar nasuprot stečenoj vještini

U stručnim krugovima često se vodi duboka i iscrpna rasprava o tome tko se uopće može baviti radiestezijom. Jesu li te vještine dostupne apsolutno svima ili je pristup rezerviran isključivo za one rođene s određenim sposobnostima? Iako su u prošlosti postojali stavovi, izraženi čak i kroz određene postotke, da ovu vještinu može savladati svaka osoba, dugogodišnja praksa nepobitno pokazuje da to nije tako.

No, vrhunski i iznimni stručnjaci u ovom području nisu nužno samo oni koji posjeduju ovaj urođeni, prirodni dar. Može se dogoditi da je taj dar prisutan i izražen kroz izuzetno visok koeficijent radiestezijskih sposobnosti, a da ta ista osoba nikada u životu ne postigne rezultate koji bi je svrstali u red pravih znalaca. Može se usporediti s bilo kojim drugim ljudskim talentom, primjerice za glazbu, matematiku ili pjevanje. Imati talent za nešto ne znači apsolutno ništa ako se ne njeguje, brusi i ne ispituje kroz mukotrpnu, dugotrajnu i kontinuiranu praksu.

Drugim riječima, talent bez dubokog proučavanja i neprestanog rada ostaje potpuno neispoljen i neiskorišten. Glazbeni instrument može poslužiti kao klasičan primjer: violinu može svirati na najvišoj razini samo darovit glazbenik koji godinama neumorno vježba i usavršava svoju tehniku.

Mjerenje radiestezijskog koeficijenta

Zanimljivo je istaknuti da se radiestezijski talent može egzaktno izmjeriti. Međutim, taj koeficijent darovitosti, koji se izražava određenim brojem, nije uvijek identičan tijekom testiranja – vrijednosti se mogu razlikovati ovisno o tome tko točno provodi testiranje. Osim toga, svaki stručnjak primjenjuje svoju vlastitu i specifičnu metodu mjerenja. Pojedinci to čine pomnim brojanjem pojedinačnih oscilacija njihala, dok se drugi oslanjaju na brojanje punih krugova koje instrument čini.

Jedna od raširenih metoda mjerenja na terenu funkcionira na sljedeći način: ispitivač lijevom rukom uhvati desnu ruku osobe koju testira. Zatim desnom rukom zanjiše visak prema predmetu i broji točan broj zamaha dok se instrument potpuno ne zaustavi. Taj dobiveni broj zatim se množi s deset, što daje konačni iznos koji predstavlja koeficijent radiestezijske darovitosti. Prema utvrđenim normama ove vrste testiranja, ako je broj oscilacija manji od 20, odnosno ako je ukupni koeficijent manji od 200, smatra se da ta osoba nema dovoljnu razinu osjetljivosti da bi mogla postići značajnije rezultate, čak i uz svakodnevnu vježbu.

Uvijek iznova treba naglasiti da su to čisto orijentacijski koeficijenti i da svaki praktikant gradi svoje ljestvice vrijednosti koje se vremenom međusobno razlikuju. No, oslanjajući se na bogato iskustvo, stručnjaci uvijek mogu prilično precizno klasificirati kandidate prema njihovim parametrima.

Oprez, samokontrola i moralna odgovornost

Na ovom mjestu valja istaknuti jedno izuzetno važno upozorenje za sve početnike. Naime, kada neiskusni praktičari osjete prve konkretne rezultate mjerenja, često zanemaruju naknadne provjere i odmah se ponašaju krajnje autoritativno. Spremni su tvrditi i dokazati da je stanje na terenu apsolutno onakvo kakvo su detektirali, uvjereni da nema mjesta pogrešci.

No, valja imati na umu da ovako dobiveni rezultati uvijek sadrže elemente brojnih mogućih propusta. Izvor tih pogrešaka su najčešće sami ispitivači, ali i vanjski čimbenici, trenutno raspoloženje, umor, kao i nedovoljna mentalna koncentracija. Upravo zbog toga, svakom rezultatu uvijek treba pristupiti s određenom rezervom u pogledu njegove apsolutne točnosti.

Ovo je iznimno vrijedan savjet koji vas podsjeća na nužnost propitivanja vlastitih nalaza. Sama nas priroda uči da je u ovom poslu zaista potreban pravi talent i da se uspjeh ne može forsirati tamo gdje nema pokrića: iznimno je teško, gotovo nemoguće, od običnog konja napraviti vrhunskog trkaćeg konja.

U svakom slučaju, bez obzira na stupanj tehničke naobrazbe, pravi i priznati praktikant ove vještine trebao bi biti prvenstveno humana i dobra osoba — intelektualno široka, a moralno i psihički potpuno stabilna i na visini svog zadatka.