Zatvoreni ciklus vode i prirodni preduvjeti

Prirodni ciklus kretanja vode odvija se prema strogo utvrđenim pravilima koja vrijede od postanka svijeta. Voda isparava s površine tla, iz potoka, riječnih korita i mora, stvarajući oblake u višim slojevima atmosfere. Hlađenjem vodene pare nastaju oborine koje natapaju tlo. Voda zatim prodire kroz površinske propusne slojeve stvarajući podzemna jezera, rijeke i potoke. Krećući se preko nepropusnih slojeva, kroz pore i pukotine, voda ponovno izbija na površinu stvarajući izvore koji se na kraju vraćaju u veće vodene mase, zatvarajući tako ciklus.

Opće je poznato da vodni resursi nisu ravnomjerno raspoređeni. Dok regije s bogatim izvorima obiluju, postoje golema pustinjska prostranstva potpuno lišena vegetacije. Povijesno gledano, najveća ljudska naselja nastala su isključivo tamo gdje je opskrba pitkom vodom bila trajno utvrđena. Kako bi se odgovorilo na potrebe stanovništva sušnijih krajeva, razvila se hidrogeologija — znanstvena grana koja proučava čimbenike nastanka i kretanja podzemnih voda. U vrtače se često ubacuju boje kako bi se točno odredilo gdje ista voda ponovno izbija na površinu.

Geomorfološke cjeline i specifičnosti reljefa

Stručnjaci koji rade radiesteziju na terenu moraju imati solidnu geološku pozadinu kako bi znali kakav profil tla mogu očekivati. Analizom tipičnih oblika reljefa mogu se uočiti tri karakteristične geomorfološke cjeline koje jasno ilustriraju različite uvjete vodoopskrbe:

• Ravničarska područja i riječne ravnice: Sastoje se uglavnom od glinastih, pjeskovitih i šljunčanih naslaga. Zbog velike vodopropusnosti, pojava vode je široka, a razina podzemne vode izravno ovisi o vodostaju glavnih riječnih tokova na tom području. Izazov je upravo lociranje žive tekuće vode umjesto ustajalih "bazena", kao i opasnost od treseta koji nastaloj vodi može dati neupotrebljiv miris truleži.
• Brdovita područja i planinske padine: Izgrađeni su od neogenih sedimenata, uglavnom glinastih i vapnenačkih lapora s ponekim pijeskom. Voda u ovim laporastim (nepropusnim) podlogama nije stalna i isključivo ovisi o učestalosti padalina i nagibu terena, zbog čega se takva područja u geologiji smatraju izrazito nepovoljnim za traženje potoka.
• Diluvijalne riječne terase: Naslanjaju se na laporaste naslage i pretežno su građene od gline s kvarcnim oblucima i ponekim slojevima pijeska. Ovdje su hidrogeološki uvjeti znatno povoljniji, jer glinasti površinski sloj s pijeskom djeluje kao prirodni rezervoar vode koja gravitacijski teče prema dolje, zbog čega su šanse za pronalazak žile podzemne vode puno veće.

Istraživanja u nepropusnim stijenama (Laporci)

Iako opća geologija sugerira da su lapori i slične stijene (poput pješčenjaka i dolomita) nepovoljni, praksa pokazuje da je pronalaženje vode moguće, iako iznimno složeno. U takvim podlogama voda se ne kreće kroz same slojeve, već isključivo kroz uske tektonske pukotine i rasjede nastale naknadnim pomicanjem tla.

Ovi podzemni tokovi rijetko imaju visoku izdašnost (obično između 1 i 3 litre u minuti). Najveći problem tijekom radova je preciznost samog bušenja. Ako se na dubini od 20 do 30 metara nalazi vodena žila široka samo 5 do 10 centimetara, i najmanje odstupanje svrdla dovodi do kvara. Odstupanje od samo jednog stupnja po vertikali znači grešku od 24 centimetra na dubini od 10 metara, a čak 48 centimetara na dubini od 20 metara, zbog čega stroj bez problema prolazi tik uz vodu. No, u praksi su zabilježeni izvrsni rezultati; u nekim se termalnim lječilištima na takvim terenima uspješno pumpala arteška voda pod pritiskom do dubine od 30 metara, dok je u nekim seoskim naseljima stvoren jak vodeni mlaz koji se u potpunosti opskrbljuje lokalnim vodovodom.

Proračun kapaciteta bunara i vodoopskrbe

Razina vode u bunarima i bušotinama podložna je stalnim oscilacijama; raste zbog obilnih oborina, a pada u sušnim razdobljima. Pri određivanju lokacije, procijenjeni protok vode (na primjer, 2 litre u minuti, što je 120 litara na sat, ili 2,88 kubičnih metara dnevno) mora se uzeti s određenom inženjerskom rezervom.

Ovaj izračun je točan samo ako kapacitet samog bunara, od dna do vodova hidrostatskog tlaka, može pohraniti cijeli taj volumen ili ako je usisna cijev postavljena znatno ispod hidrostatske razine. Volumen bunara izračunava se prema klasičnoj formuli za volumen cilindra (osnovna površina pomnožena s visinom vodenog stupca). Unutarnji promjer cijevi igra apsolutno presudnu ulogu u formiranju rezerve vode.

Tablica: Količina vode po jednom metru visine bunara (1,00 m)

Iz navedenih podataka jasno proizlazi sljedeći zaključak: ako se voda u bunaru zbog hidrostatskog tlaka digne 3 metra od dna, bunar promjera 1 metar sadržat će impozantnih 2355 litara vode, dok će uska cijev promjera 0,30 metara prikupiti jedva 213 litara, unatoč potpuno istom dotoku iz podzemne žile. To potanko objašnjava zašto stanovnici ruralnih područja kopaju isključivo široke bunare, kako bi osigurali sigurne i dovoljne količine vode za cjelokupno domaćinstvo i stoku.

Suvremene instalacije uskih cijevi s pumpama za vodu preporučuju se samo za prostrane ravne površine s visokim stupnjem izdašnosti, dok na brdovitim i neravnim terenima ova mogućnost vrlo često nije izvediva. Opća je preporuka struke da bunar za vikendice ne smije imati promjer manji od 60 centimetara, dok za velika poljoprivredna gospodarstva taj promjer mora biti najmanje jedan metar. Također, potrebno je strogo paziti da se dva bunara nikada ne kopaju preblizu istog vodnog tijela, kako ne bi slučajno iscrpili rezerve jednog drugog.