Metodologija određivanja dubine tokova podzemnih voda
Točna lokacija tijela podzemne vode na površini terena ima istu težinu kao i točno određivanje njegove vertikalne dubine. Ovaj podatak je od presudne važnosti jer investitor ili vlasnik parcele mora unaprijed znati potrebnu duljinu cijevi i cjelokupne financijske izdatke koji će biti potrebni za bušenje ili kopanje bunara.
Geometrija površinskih signala
Određivanje udaljenosti do podzemne vode vrši se pomoću nekoliko specifičnih tehnika. Poznato je da se oko svakog aktivnog vodotoka s obje strane izvora formira sedam reflektirajućih, odnosno tzv. "lažnih" signala. U stručnoj literaturi posebna se pažnja posvećuje isključivo četvrtom i sedmom signalu koji se u teoriji najčešće nazivaju "mala paralela" i "velika paralela".
Projekcija pravokutnog trokuta
Matematički i geometrijski, prostor između točke površine neposredno iznad vode i linije četvrtog signala tvori pravokutni trokut koji je točno polovica kvadrata. U takvoj projekciji noge su potpuno jednake. To znači da je vertikalna dubina do podzemne vode apsolutno jednaka horizontalnoj udaljenosti od središnje točke toka do četvrtog signala na površini. Jednostavnim mjerenjem te površinske udaljenosti metrom automatski se dobiva točna dubina toka vode.
Mjerenje na terenu provodi se hodanjem instrumenta (najčešće vilica) pod pravim kutom u odnosu na vodenu liniju, sve dok se ne detektira četvrti signal, gdje će alat naglo reagirati. Za maksimalnu preciznost i kontrolu, isti se postupak mora ponoviti na suprotnoj strani protoka. Smjer iz kojeg dolazi voda može se odrediti posebnim hvatom – postavljanjem lijeve ruke okomito iznad desne. Alat će se tada zarotirati i usmjeriti svoj izbočeni dio točno prema izvoru protoka.
Metode mjerenja i odstupanja kutova
U praksi je široko poznato takozvano "biskupovo pravilo" za određivanje dubine. Prema ovoj metodi, iz središnje točke iznad posude za vodu mjere se u nekoliko potpuno proizvoljnih smjerova u krug. Sve dobivene horizontalne duljine do signala trebaju biti identične, a predstavljaju dubinu do same vode.
Međutim, terenska ispitivanja provedena u termalnim izvorima i toplicama pokazala su da teorija nije uvijek savršena. Kut od 45 stupnjeva, koji čine horizontala na tlu i zraka prema podzemnom toku, u praksi često varira. Mjerenja na dubokim bušotinama pokazala su da se taj kut redovito kreće između 48 i 50 stupnjeva, dok pojedine znanstvene tvrdnje tvrde da može doseći i 60 stupnjeva. Zbog takvih prirodnih odstupanja, određivanje dubine samo oslanjanjem na strogu geometriju nije sasvim točno. Najiskusniji radnici na terenu uvijek primjenjuju specifičnu korekciju, stečenu tijekom godina, prije izdavanja konačnih mjera za bušenje.
Moguće zamke i mjere opreza
Prilikom određivanja dubine mogu postojati skrivene pogreške koje je ponekad nemoguće otkloniti unaprijed. Klasičan primjer je situacija kada postoje dva odvojena toka u zemlji, jedan točno ispod drugog. U takvim okolnostima događa se da instrument očitava dubinu plitkog potoka (koji ima zanemarivu količinu vode ili je samo sloj izrazito mokrog pijeska), a informaciju o ogromnoj izdašnosti i snazi nenamjerno izvlači iz nižeg, puno dubljeg i jačeg potoka.
- Atmosferski utjecaji: Radovi koji se izvode prije dolaska oluje, zbog pada atmosferskog tlaka ili za vrijeme izrazito jakog sunčevog zračenja redovito daju potpuno netočne i iskrivljene podatke.
- Idealno vrijeme za rad: Terenska ispitivanja moraju se provoditi isključivo u ranim jutarnjim ili kasnim poslijepodnevnim satima, kada je energetsko polje najstabilnije.
Imajući u vidu da građevinski radovi i nabava cijevi iziskuju velika financijska sredstva, preporuča se da se osobe bez iskustva ne upuštaju u samostalne projekte. Potrebno je određeno vrijeme provesti sa stručnjacima s bogatom praksom, kako bi se spriječile pogreške koje bi mogle rezultirati odštetnim zahtjevima investitora. Oprez, pribranost i višestruka provjera rezultata jedina su garancija uspješno obavljenog posla.
